Kako se prestati žaliti drugim ljudima?

Budite prvi i komentirajte!
2 min čitanja

Danijela Jokić - Vaislay

life coach

Razgovarati s dobrim prijateljem, partnerom kojem je stalo do nas ili sa stručnjakom (životnim trenerom, terapeutom, psihologom ili nekim drugim savjetnikom) je poželjno i pomaže nam da se distanciramo od problema, pogledamo situaciju iz druge perspektive, dobijemo koristan savjet i dođemo do mogućih rješenja našeg problema, no žalopojke koje izgovaramo svakoj osobi koju sretnemo na poslu, ulici ili dućanu, ne samo da nisu konstruktivne i pune nas negativnom energijom, već dosađuju našim sugovornicima (njima je vjerojatno već dosta i njihovih problema).

Ruku na srce, ni mi ne volimo da nam ljudi “pune glavu” svojim problemima (osim ako nismo u tako lošoj “fazi” u životu, da nam bude “lakše” kad čujemo da postoji netko drugi tko pati više nego mi).

Nerijetko, ljudi koga god da sretnu, iskoriste auditorij za nabrajanje žalopojki:

“Život je težak…”
“Nema dovoljno novaca, kriza je u državi…”
“Šef mi pije krv na poslu”
“Toliko dugo sam sama, ne mogu naći normalnog dečka, svi su muškarci svinje…”
“Patim od te i te bolesti, vadim te i te nalaze…”

Ova posljednja može biti baš neugodna za slušanje ako je dijagnoza bolesti vezana za lošu probavu ili preobilno menstrualno krvarenje.

U društvu starijih ljudi gotovo je nemoguće sjediti, a da se ne spomene tema bolnice, loših zdravstvenih usluga, raznoraznih bolesti, problema s probavom… Oni mlađi opet se stalno žale kako nema posla, kako je loše stanje u državi, nabrajaju svoje ljubavne jade…

Kada podijelimo brige, tugu i svoje probleme s drugim ljudima, to nam donosi olakšanje, no ne bismo trebali svakoga koga sretnemo u toku našeg dana promatrati kao potencijalnu “kantu” za pražnjenje naših problema.

Trebamo imati na umu da i drugi ljudi imaju svoje probleme i da im je vjerojatno već dosta i njihovih jada. Ne trebaju im još i naši, kao što ni nama ne trebaju njihovi.

“Ispovijesti” i jadikovke trebamo “sačuvati” za uski krug ljudi, s kojima smo izgradili blizak odnos i za koje ćemo i mi biti dostupni i spremni ih saslušati kada njima bude potrebno.

Umjesto na jadikovanje kako je sve crno i sivo, ako naše misli i energiju usmjerimo na moguća rješenja, ne samo da će nam biti lakše da prebrodimo emotivnu krizu, već ćemo možda uspjeti nešto i promijeniti.

Umjesto žalopojki, uvijek se možemo zapitati što je to što možemo učiniti kako bismo proaktivno djelovali te nešto promijenili na bolje (primjerice, protestirati, napisati žalbu, pridružiti se nekoj udruzi, pisati i govoriti o datom problemu na pravom mjestu i u pravo vrijeme, volontirati, prekvalificirati se za neki drugi posao, početi se baviti nekom novom aktivnošću i proširiti krug poznanika, brinuti se više za naše zdravlje, potruditi se da mi shodno svojim mogućnostima napravimo neku razliku i pozitivnu promjenu u okruženju u kojem živimo, započeti svoju poslovnu djelatnost, pretvoriti hobi u izvor prihoda…).

Koliko god da se žalili “u prazno” (susjedima, ljudima koje sretnemo na ulici, na hodnicima ustanova, na Facebook-u…) naši problemi kao i stanje u državi će vrlo vjerojatno ostati isti. No, ako odlučimo aktivno djelovati i preuzeti kormilo života u svoje ruke, onda uvijek možemo napraviti barem malu pozitivnu promjenu na bolje.