Intervju: Život s epilepsijom
- 6 komentara
- 2 min čitanja

Epilepsija je jedna od bolesti za koju se vežu predrasude. Psihička bolest i urođena mana neke su od karakteristika koje se pripisuju epilepsiji mada s njom u stvarnosti nemaju veze. Kako bismo iz prve ruke saznali kakav je život s epilepsijom porazgovarali smo s Ivom Marić, PR menađericom koja boluje od epilepsije.
Kako si saznala da imaš epilepsiju, koji su bili simptomi?
– Prvi simptomi epilepsije javili su mi se u zadnjem razredu osnovne škole. Nekoliko puta mjesečno imala sam mini napadaje ( apsans- petit mal), koji su se manifestirali u svakodnevnoj komunikaciji, te mi je ista iznenada postala otežana. Naime, odjednom bih postala odsutna, nesvjesna komunikacije, te su reakcije s moje strane tada izostajale.
U mom slučaju, početni napadaji su izgledali kao ignoriranje okoline, a često bih umjesto očekivanog odgovora “pjevušila” uvijek istu melodiju. Nakon razgovora s doktoricom opće prakse, upućena sam na odjel neurologije, gdje mi je nakon brojnih pretraga dijagnosticirana epilepsija- apsans, kao posljedica ciste koja se nalazi na epifizi, maloj endokrinoj žlijezdi u mozgu lociranoj između moždanih hemisfera.
Prvi veći napadaj (grand mal) doživjela sam u 21. godini. Nakon dijagnoze epilepsije krenula sam s terapijom te su mi od početka napadaji dobro kontrolirani zahvaljujući epilepticima.
Danas, napadaji su potpuno kontrolirani a doza lijekova koju koristim iznimno je mala.
Kako je tvoja okolina primila vijest o bolesti?
– Bliža okolina nije posebno reagirala na moju dijagnozu. Vjerujem da je cijeloj situaciji pomoglo što je moja mama medicinska sestra, pa smo bili odmah upoznati o kakvoj se bolesti radi.
Nikada nisam imala osjećaj manje vrijednosti i nesigurnosti u vlastite mogućnosti zbog epilepsije. Vjerujem da je moja obitelj ispravnim pristupom i ne pretjeranom roditeljskom skrbi tome doprinijela.
No, iz iskustva znam da mnoge osobe žive u atmosferi nesigurnosti i straha zbog bolesti. Posebno je važno razviti osjećaj samopouzdanja kod djece koja imaju epilepsiju.
Osjećaš li diskretne simptome koji prethode manifestnom napadu?
– Pred svaki napadaj mi se javi “aura”. Aura je poput predosjećaja, odnosno upozorenja pred napadaj. Teško mi je definirati to stanje. Pokreti mi izgledaju drugačije, svjesna sam da se nešto događa. Cijeli dan mi izgleda drugačije. Vremenom sam naučila raspoznati taj osjećaj koji mi se javlja pred napadaj. Nikada nije došlo do napadaja bez da sam unaprijed obavijestila okolinu da mi nije dobro.
Smatraš li da su osobe s epilepsijom u Hrvatskoj još uvijek stigmatizirane?
– Smatram da jesu. Mnogi vjeruju da je epilepsija psihička bolest, a ustvari je neurološki, organski poremećaj. Predrasude su i dalje duboko ukorijenjene posebno kod poslodavaca, koji često nemaju razumijevanja za ovu bolest. Pet godina radila sam u firmi koja je nekoliko puta proglašena najboljim poslodavcem u Hrvatskoj. Nakon prvog grand mal napadaja na radnom mjestu dobila sam otkaz. Rečeno mi je da zbog opsega posla ne mogu riskirati manjak radne snage ukoliko se ista situacija ponovi.
Također, slične probleme imala sam i s drugim poslodavcem koji nije imao razumijevanja za moju bolest. Iako napadaje nikada nisam doživjela na poslu, u tom periodu imala sam češće grand mal napadaje, pa tako i češća bolovanja. Jedan dan, poslodavac me nazvao, rekao da razumije moju bolest, ali da mu unaprijed moram reći kada ću imati napadaje.
Utječe li epilepsija na kvalitetu tvoje svakodnevice?
– Epilepsija kao takva ne utječe na moje svakodnevne aktivnosti, no svakako više pozornosti posvećujem odmoru i kvalitetnom snu.
Kvalitetan san i izbjegavanje stresnih situacija utječe na držanje epilepsije pod kontrolom.
Vaši komentari
Komentare nagrađujemo.
Intervju: Život s epilepsijom
Želimo vas motivirati da svojim znanjem i iskustvom doprinesete cjelovitosti sadržaja na portalu.
Aktivne komentatore koji se trude doprinijeti nagrađujemo.
Svaki mjesec biramo najzaslužnijeg komentatora. Najboljem komentatoru mjeseca poslat ćemo obavijest e-mailom. Ukoliko u roku 8 dana ne primimo povratni odgovor, izabrat ćemo novog komentatora mjeseca i dodijeliti mu/joj nagradu. Nagradu smo u mogućnosti poslati samo punoljetnim osobama na adresu u Republici Hrvatskoj.
Što je poželjno:
Dobar dan Ja imam devojcicu od 6 god sa 3 god je dozivela tri epi napada dva u vrticu jedan kuci odmah je dobila lek ali posle 14 mes je lekar rekao da treba da prestanemo sa lekom i tako vidimo dali je proslo dok je uzimala lek nije bilo napada nije ih bilo ni 14 mes posle ali se tad jedne veceri ponovno desilo lekar kaze netreba lek jer nije cesto i postoji velika verovatnoca da prodje samo od sebe ali u zadnje vreme neovisno od doba dana ona samo na sekundu okrene oci na gore trgne se i ponovno je tu izgleda strasno… pa me zanima dali se nekom to desavalo dali iko ima takvo iskustvo dali je moguce da se u odredjenom trenutku potrese zbog neceg? Molim ako iko ista zna pisite hvala od srca
Duhovne obnove preporučujem, samo dragi Bog može pomoći.
(Pišem iz osobnog iskustva). Lp
Kad ti budes imao napadaj nemoj uzeti lijek nego se obrati bogu iskljucivo njemu..samo on ce ti pomoci 😉
Pozz…imam epilepsiju od svoje 18.g!U početku su bile samo konvulzije,povremeni napadi uslijed preumoran tijela ili nedovoljno spavanja….danas imam 36g,curicu od 8g…ugl sam samohrana majka,radim i sama uzdrzavam sebe i djeteta!Napadi se i dalje javljaju,cak se stanje i pogoršalo…ali ne odustajem!Moja okolina zna od čega bolujem,ja se toga ne sramim…na taj način su donekle ili posve i upućeni kako mi pomoći tijekom napada…i moja curica zna da imam epilepsiju,prisustvovala je kod par napada i to joj je bilo grozno….to je ono sto je meni i najgori dio mojeg stanja,to sto se ona toliko boji kad to vidi i to je za nju veliki dok!No,pticama s njom koliko uspije shvatiti,ucim ju da se s epilepsijom moze normalno zivjeti i da se na kraju dobro zavrsis…ucim ju kako reagirati,uvijek ima koga nazvati i ucim ju da vremenom prihvati to kao nesto normalno…zato,svi vi koji boluje od epilepsije drzimo vam fige da napadi budu sto riječi ili da ih nema,a svima poručuje da epilepsija nije laka,ali da se s njom zivi,radi,uzdrzavam obitelj,odgaja dijete….i vjerujte,mi nismo manje vrijedni…jer,nemate pojma koliko je hrabrosti potrebno svakom od nas da izdrzi svaki napad,da prihvati epilepsiju kao svoje normalno stanje i da zivi s tim….zato,budite podrska i ne osuđujte!❤️
Draga Ivana, imao sam problema s time 9 godina, da ne opisujem sve detaljno prošlost i negativna iskustva (napadaja), našao sam riješenje za to. Liječnik se iznenadio da sam nakon toliko godina i sa takvim stanjem mozga izašao potpuno zdrav, bez ijedne tablete (lamictal) 5 godina poslije normalno funkcioniram.
Moje metode samopomoći su bile 1) knjige 2) tehnika disanja 3)meditacija 4) pozitivne misli (sređivanje misli i život isključivo u sadašnjosti)
Preporučujem vam po tom pitanju knjigu Placebo ste vi Joe Dispenza, Igra živora i kako je igrati. Te Louise Hay – Život te voli. Dr Sulc tinkture (web)
Danas volim ići na duhovne obnove jer se još više želim na bolje promijeniti.
Koji god put odaberete želim vam svu sreću. Lp
Veoma zanimljivo! Hvala Vam ❤️