Paranoidna psihoza je psihijatrijski naziv za perzistirajući sumanuti poremećaj kojega karakteriziraju sumanute ideje koje traju minimalno mjesec dana ili više.

Ovaj poremećaj je sličan paranoidnoj shizofreniji, a najveća sličnost je upravo u tome što su ovakvi poremećaji dosta otporni na terapijske metode liječenja.

Paranoidna psihoza – obilježja

Paranoidna psihoza (perzistirajući sumanuti poremećaj) je vrsta psihičkog poremećaja koji se temelji na javljanju sumanutih ideja. Iako su se s vremenom razvile brojne teorije koje su pokušale saznati razlog pojave ovog poremećaja, čini se da se još uvijek naglasak stavlja na biološku teoriju poremećaja koja na razini neurotransmitora pokazuje sličnost sa shizofrenijom. No, razlika od shizofrenije je ipak značajna u kliničkoj slici, ali i boljoj prognozi po pitanju očuvanja ličnosti uz mogućnost kontrole sumanutih ideja.

Paranoidna psihoza se obično javlja u dobi iznad trideset godina kada pojedinac već ima određen način života i funkcioniranja. Ono što stručnjaci ističu među prvim znakovima je upravo pojačana sumnjičavost u vlastitu okolinu.

Specifičnost paranoidne psihoze su sumanute ideje koje su često neorganizirane i nesistematizirane. Osoba koja pati od ovakve vrste psihoze je jako povodljiva te ju je lako pokolebati u uvjerenjima.

Nadalje, sumanute ideje koje se javljaju u sklopu ove bolesti nisu uvijek bizarne, nego su većinom logične te povezane sa svakodnevnim životom oboljeloga. No, ono što ih čini drugačijima je neka vrsta apsurdnosti zbog čega se značajno razlikuju od normalnog ponašanja.

Paranoidna psihoza – uzroci

Bolesnik iz vlastitih vjerovanja stvara različita mišljenja pa tako dolazi do ideja proganjanja (da ga netko prati i proganja), ideja veličine (da je on božansko biće) ili ideja odnosa (da se sve odnosi na njega). Oboljela osoba se čvrsto drži tih uvjerenja te ju je jako teško razuvjeriti kada su u pitanju sumanute ideje.

Neki stručnjaci navode da je mogući uzrok paranoidne psihoze trauma i emocionalna neizdržljivost, odnosno velika razina stresa i previše događaja u kratkom vremenskom razdoblju. Zbog toga se osoba povlači u sebe i svoj unutarnji svijet te se odvaja od realnosti i stvara vlastitu stvarnost. Kao i u odrasloj dobi, paranoidnu psihozu mogu izazvati stresne i traumatske situacije iz djetinjstva koje zbog određenog okidača (npr. stresa u odrasloj dobi) prerastu u paranoidnu psihozu.

Naravno, neće svatko tko doživi određene traume razviti paranoidnu psihozu. Osobe koje najčešće razvijaju ovakve i slične vrste psihoza su najčešće osobe koje su egocentrične i sumnjičave te su sklone svoje negativne stavove i osjećaje projicirati na druge.

Također su u pitanju osjetljive ličnosti i specifične osobine pojedinca, posebno manjak tolerancije na frustraciju. Takve osobe na najmanju uvredu mogu reagirati stvaranjem sumanutog sustava mišljenja koji se s vremenom pogoršava i razvija u sumanute ideje različitog sadržaja.

Paranoidna psihoza – simptomi

Osim povlačenja u sebe, glavni simptom paranoidne psihoze je upravo postojanje sumanutih ideja koje mogu biti različitog sadržaja. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje navodi sljedeće tipove sumanutih ideja:

• erotomanski tip – središnja tema sumanutosti je uvjerenje da je druga osoba zaljubljena u tu osobu,
• grandiozni tip – središnja tema sumanutosti je uvjerenje osobe da ima neki veliki neotkriveni talent ili spoznaju ili da je došla do nekog važnog otkrića,
• ljubomorni tip – središnja tema sumanutosti je uvjerenje da je supružnik/ica ili ljubavnik/ica nevjeran/na,
• proganjajući tip – središnja tema sumanutosti je uvjerenje osobe da protiv nje postoji urota, da je varaju, slijede ili špijuniraju,
• somatski tip – središnja tema sumanutosti uključuje tjelesne funkcije i osjete,
• miješani tip – ne postoji prevladavajuća tema sumanutih ideja,
• nespecificirani tip – prevladavajuća tema sumanutih ideja se ne može jasno odrediti ili nije opisana specifičnim tipovima.

Uz sumanute ideje se ponekad mogu pojaviti i halucinacije, posebno slušne. Intelektualne sposobnosti osobe ostaju očuvane, a oboljeli čak uz sve probleme uspijevaju funkcionirati u socijalnim situacijama.

Najčešće se javljaju sumanute ideje proganjanja, odnosno osoba vjeruje da ljudi nešto rade protiv nje ili da planiraju nešto tome slično. Također, sumanute ideje ljubomornog tipa su češće kod muškaraca nego kod žena.

Paranoidna psihoza – dijagnoza

Osnovno obilježje za dijagnozu paranoidne psihoze je prisutnost jedne ili više sumanutih ideja koje traju najmanje mjesec dana. Osim sumanutosti, oštećenja psihosocijalnog funkcioniranja mogu biti manja nego kod drugih psihotičnih poremećaja (npr. shizofrenije), a ponašanje nije jasno bizarno ili čudno.

Uz sve navedeno, izrazito je važna procjena kognitivnih, depresivnih i maničnih simptoma kako bi se mogli razlikovati različiti poremećaji iz spektra shizofrenije i drugih psihotičnih poremećaja. Postavljanje dijagnoze psihoze traje nekoliko mjeseci kako bi se sa sigurnošću moglo ustanoviti da je riječ o paranoidnom tipu psihoze, a ne o nekoj drugoj vrsti psihičkog poremećaja. Stoga je svakako nužno uzeti u obzir sve potrebne podatke i procjene kako bi se dijagnoza mogla pravilno postaviti i sukladno tome tretirati.

Paranoidna psihoza – liječenje

Kao što je već navedeno, paranoidna psihoza je specifična po tome što je dosta otporna na terapijske metode liječenja. Kada se kod neke osobe razvije određena vrsta psihoze, neovisno koji je poremećaj u pitanju, odgovarajuća terapija može umanjiti učinak psihoze do određene mjere ako se na vrijeme krene s tretmanima.

Neovisno o vrsti terapije, izrazito je važna podrška obitelji i prijatelja kako bi se osoba mogla nositi sa situacijom u kojoj se nalazi. Ono što se svakako ne preporučuje okolini oboljeloga je to da mu se ne suprotstavljaju kada krene govoriti o vlastitim mišljenjima i uvjerenjima, ali ga također ne bi trebalo niti ohrabrivati ni poticati da ustraje u takvim razmišljanjima.

Isto tako, važno je zadobiti povjerenje oboljeloga, no važno je naglasiti da psihoterapija nije najpogodniji način liječenja psihoza te da je ovaj proces dugotrajniji. Stoga se uz nju primarno propisuju psihofarmaci, odnosno lijekovi koji imaju antipsihotičko djelovanje kako bi se prvenstveno stanje moglo stabilizirati, a tek onda krenuti u psihoterapijsku metodu liječenja.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Mogu se javiti i u 30-im, 40-im i 50-im godinama

Rani simptomi demencije: Osim gubitka pamćenja, ovo je 11 najranijih znakova

• Tomislav Stanić
• 3 min čitanja

• paranoidna psihoza