Mizofonija ili “mržnja prema zvukovima”: Oboljeli se često bore s provokacijama najbližih! Evo koji su okidači i kako se liječi

6 komentara
5 min čitanja

Kreni Zdravo

Mizofonija ili misofonija je stanje u kojem osoba reagira iznimno negativno na određene zvukove koje većina ljudi uopće ne primjećuje. Ovaj poremećaj nije uzrokovan oštećenjem sluha i nije isto što i hiperakuzija (pretjerana osjetljivost na buku i glasne zvukove).

Mizofonija izaziva neposredne i pretjerano negativne emocionalne te fiziološke reakcije na određene zvukove. Zbog toga što ju je teško kontrolirati, ona može negativno utjecati na život osobe koja je ima.

Kako se mizofonija manifestira?

Takvo stanje ometa svakodnevne aktivnosti i gotovo onemogućuje običnu interakciju s drugima. Upravo zbog posljednjeg postoji potencijal za to da se oboljeli društveno izolira.

Mizofonija se još naziva i “mržnjom prema zvuku”, ali osobe koje boluju od mizofonije ne mrze doslovno sve zvukove. One su osjetljive samo na određene zvukove, a imaju specifične simptome i okidače koji ih pokreću.

Bilo koji zvuk može postati problem osobi s mizofonijom, ali većina ih je neka vrsta pozadinske buke. Najčešće je riječ o zbirci zvukova-okidača koja s vremenom može rasti. Izlaganje zvuku iz te zbirke izaziva neposredni negativni emocionalni odgovor osobe s mizofonijom.

Ne postoji konkretan uzrok ovog poremećaja. Istraživači nisu uspjeli pronaći specifičnu dob u kojoj se mizofonija razvija, ali većina ljudi prijavljuje prve simptome u dobi između devet i 13 godina.

Liječnici smatraju da je mizofonija povezana s utjecajem zvukova na mozak čime se aktivira automatski odgovor u tijelu oboljelog. Ovo stanje je češće kod djevojčica nego kod dječaka, a pojavljuje se brzo te nije povezano s nekim konkretnim događajem.

Mizofonija – simptomi

Taj se odgovor može manifestirati kao umjerena nelagoda, ali i kao panika ili bijes. Osoba može postati nervozna, agresivna i uvredljiva.

Zvuk noktiju koji prelaze po ploči je mnogima vrlo neugodan. No, s mizofonijom se to iskustvo intenzivira, a taj snažni dojam prati složena negativna emocionalna, ali i tjelesna komponenta. Osoba može iskusiti bolove u trbuhu, probleme s probavom, zatezanje čeljusti, glavobolju i napetost.

Reakcije oboljelih na zvukove-okidače mogu varirati od ljutnje do panike te potrebe za bijegom. Poremećaj se ponekad naziva i sindrom selektivne zvučne osjetljivosti. Prema dosadašnjim studijama, čini se da poremećaj varira od blagog do teškog.

Poremećaj može ugušiti društveni život oboljelih.

Poznato je da oni koji imaju mizofoniju razvijaju anticipacijsku anksioznost kada se susreću sa situacijama u kojima mogu biti prisutni okidači. Upravo zbog toga često izbjegavaju restorane ili jedu odvojeno od supružnika, obitelji ili cimera.

mržnja prema zvukovima — FOTO: Shutterstock

Zvukovi-okidači

Upozorenje! Imajte na umu da neki pacijenti smatraju kako čitanje popisa zvukova-okidača može dodati nove zvukove u njihovu zbirku zvukova koje ne podnose.

Neki od njih izbjegavaju slušanje ili zamišljanje uzoraka potencijalnih okidača iz istog razloga. Ako mislite da bi učenje o novim zvukovima-okidačima moglo postati problem za vas, nemojte čitati popis u nastavku.

Popis zvukova-okidača

“ah” nakon pića
žvakanje, “gutanje knedle” i podrigivanje
lomljenje leda ili drugih tvrdih namirnica zubima
pucanje balona od žvakaće gume
zvuk poljupca
grickanje noktiju ili pribora za jelo
srkanje i cuclanje
govorenje punim ustima, četkanje zubi, škripanje zubima
grgljanje
krckanje čeljusti ili zglobova
njušenje i hrkanje
kihanje i puhanje nosa
štucanje i zijevanje
hrapavi ili nazalni glasovi
glasno disanje
zujanje
česte poštapalice
pjevanje i zviždanje
zvučni signali tipkovnice i drugih elektroničkih uređaja
klikovi kemijske olovke
šuštanje papira
zvukovi sata, klima uređaja i vrata
struganje ili zveckanje metala
gnječenje plastične boce za vodu
lajanje pasa, zvukovi ptica, cvrčci i glasanje drugih životinja
dijete koje plače
lupkanje obuće, potpetica ili papuča itd.

S obzirom na to da mnogi ne vjeruju kako je riječ o pravoj bolesti, ljudi koji pate od mizofonije često se bore s provokacijama najbližih. Ako okruženje u kojem se oboljeli kreće ne pokaže razumijevanje za ovo rijetko stanje, postoji rizik da će se on dobrovoljno društveno izolirati.

Prvi razlog za to je svakako izbjegavanje stresa, a drugi taj što osobe koje proizvode neugodne zvukove mogu postati vrlo odbojne onome tko ima mizofoniju. Zbog toga je onima koji boluju od mizofonije vrlo teško održavati odnose s onima koji ih ne razumiju ili čiji ih uobičajeni tjelesni zvukovi uznemiruju.

S vremenom se može razviti i reakcija na vizualne okidače. Gledanje nečega (npr. pokreta osobe koja žvače hranu) za što znate da vam može proizvesti zvuk-okidač također može izazvati fizički i emocionalni odgovor, iako direktno ne čujete zvuk.

Mizofonija – liječenje

Točan uzrok mizofonije je nepoznat i zasad ne postoji potpuno učinkovit tretman za sve vrste mizofonije. Međutim, to ne znači da ne postoje učinkovite metode suočavanja koje bolesnicima mogu pomoći da se nose sa svojom bolešću. Neki predloženi tretmani se već koriste za slične poremećaje. To uključuje:

tinitus lasersku terapiju koja jača pacijentovu sposobnost toleriranja određenih zvukova
kognitivno-bihevioralnu terapiju koja potiče odbacivanje negativnih misli i ublažava štetne učinke osjetljivosti na određene zvukove
tehnike desenzibilizacije, dekondicioniranje i lijekove (za simptome).

Mizofonija – bolest ili ne?

Mizofonija se u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-V) ne navodi kao poremećaj i ne smatra se psihičkom bolešću. S obzirom na to da DSM koriste psihijatri, psiholozi i drugi stručnjaci iz područja zdravstvene skrbi, to dodatno otežava situaciju za one koji imaju mizofoniju zato što ju je ponekad teško prepoznati i pružiti adekvatan tretman liječenja.

Stručnjaci koji mogu pomoći

Kada je u pitanju mizofonija, test može provesti audiolog. Audiolog može pomoći s otklanjanjem sumnje ima li osoba mizofoniju ili neki drugi audiološki problem. Oni mogu predložiti upotrebu individualiziranih čepića za uši. Također, mogu pacijenta okružiti bijelom bukom koja može maskirati potencijalne okidače.

Psiholozi mogu pomoći ljudima procjenom i proučavanjem njihova ponašanja i mentalnih procesa. Psiholog koji je upoznat s pacijentovim stanjem može razviti detaljan plan za smanjenje stresa i suočavanje sa simptomima mizofonije. Drugi stručnjaci koji mogu pomoći su psihijatri, neurolozi i profesionalni terapeuti.

Psihijatri mogu propisati lijekove za liječenje simptoma kao što su anksioznost, nesanica, osjećaj bijesa ili straha te depresija. Neurolozi mogu procijeniti promjene u osjetilnoj percepciji, a profesionalni terapeuti mogu pomoći u prilagodbi na svakodnevicu.

Mizofonija - bolest ili ne — FOTO: Shutterstock

Kako se pojedinci nose s mizofonijom?

Kada su izloženi zvuku-okidaču, neki ljudi osjećaju potrebu oponašati ono što čuju. Mimikrija je automatski, nesvjesni društveni fenomen koji može imati smirujući učinak na osobu koja je pod stresom. Postoji biološka osnova prema kojoj mimika umanjuje nuspojave zvukova-okidača jer potiče sažaljenje i empatiju.

Ponekad je najjednostavniji način nošenja s mizofonijom upravo izbjegavanje zvukova-okidača. Nažalost, takav način suočavanja s ovim poremećajem kod oboljelih izaziva nelagodu i tugu zbog osuđivanja i neshvaćanja od strane najbližih. Također se s vremenom stvara društvena izolacija i izbjegavanje situacija koje bi mogle izazvati mizofoniju, a to posljedično dovodi do smanjene kvalitete života i gubitka socijalnih kontakata.

Oboljelima je nužno pružiti pomoć i podršku kako bi se mogli nositi s ovim stanjem.

Iako je pitanje trenutka kada će se ovaj poremećaj službeno klasificirati, to ne znači da već sada naša pomoć oboljelima nije potrebna. Najveća pomoć koju mogu dobiti je upravo od strane najbližih koji bi ih trebali moći razumjeti i olakšati im nelagodu koju osjećaju u rizičnim situacijama, a ne ih etiketirati i provocirati svojim ponašanjem.

Pročitajte i ove članke: